Poliklinika Nola

Kirurgija dojke

U onkološkoj kirurgiji, kirurgiji raka dojke, u zadnjih desetak godina poseban se naglasak stavlja na rekonstrukciju za vrijeme operacije ili nakon operacije raka dojke i završenog daljnjeg liječenja u smislu kemoterapije i zračenja.

Današnji stil života, svakodnevni naglasak na vanjski izgled, važnost mode i njen utjecaj na naš život, a posebno na žene, doveo je do promjene stavova prema vlastitome tijelu. S druge strane, dostupnošću interneta informiranost bolesnika o bolesti na toliko je visokoj razini da nerijetko i nas kirurge dovodi u nezavidan položaj. Često se pitamo na koji način odgovoriti bolesniku. Ta površna, „internetska“ informiranost vrlo često bolesnika navodi na krive zaključke i nerealna očekivanja, tako da je potrebno mnogo strpljenja i vremena kako bi se bolesniku objasnilo stvarno stanje i stvarne mogućnosti.

Najbolji rezultati nakon rekonstrukcije postižu se ako se rekonstrukcija provede u istoj operaciji u kojoj se odstranjuje tumor. Kod nekih bolesnica primarna rekonstrukcija nije moguća zbog stadija bolesti te se tada provodi sekundarna ili odgođena rekonstrukcija. Odgođene rekonstrukcije također se provode kod pacijentica kod kojih su radikalni zahvati učinjeni prije više godina te su se one naknadno odlučile za korektivni zahvat.

Postoje različiti načini rekonstrukcije dojki. Kad je riječ o vrsti materijala, možemo govoriti o rekonstrukciji s vlastitim tkivom ili rekonstrukciji sa silikonskim implantatima. Također postoji i kombinacija vlastitog tkiva i silikonskih implantata.

Rekonstrukcija vlastitim tkivom: za rekonstrukciju vlastitim tkivom koriste se režnjevi koji se sastoje od mišića, masti i kože, a opskrbljuju se krvlju pripadajućom arterijom i venom. Ako se rekonstrukcija izvodi rotacijom režnja oko vaskularne peteljke tada se naziva lokalni režanj. Primjer za to je režanj latissimus, koji predstavlja mišić s leđa s pripadajućom masti i kožom, a koji se ugrađuje u prostor nastao nakon odstranjenja tkiva dojke i tumora. Osim lokalnog režnja postoji i slobodni režanj, kada se vaskularna peteljka, arterija i vena mikrokirurškim zahvatom (uz pomoć mikroskopa) spajaju s arterijom i venom u području dojke. Najčešće se uzima režanj masti i kože s trbuha. Potrebno je  naglasiti da se kod operacije uz pomoć slobodnog režnja provode dvije korektivne operacije. Jedna je rekonstrukcija dojke, a druga, u kojoj se uzima tkivo s trbuha, abdominoplastika, čime se smanjuje masno tkivo i višak kože trbuha.

Rekonstrukcija implantatima: kod primarne rekonstrukcije koristi se anatomski implantat koji se postavlja ispod prsnog mišića nakon što se odstrani cijelo tkivo dojke. Veličina implantata određuje se predoperacijskim mjerenjem, tako da izgled dojke bude što sličniji dojki prije operacije.

Ako se pristupi odgođenoj rekonstrukciji, nakon prethodno amputirane dojke, rekonstrukcija se također može izvesti pomoću silikonskih implantata, no tada je potrebno operativni zahvat provesti u dva akta. U prvom se aktu ispod prsnog mišića umeće tkivni ekspander. Tkivni ekspander je privremeni implantat, koji se sastoji od silikonske vrećice koju se postupno, svaka dva tjedna, puni fiziološkom tekućinom, koja se ubrizgava špricom na za to predviđenom mjestu, u cilju postupnog rastezanja kože, kako bi se formirao prostor u koji se u drugom aktu umeće anatomski silikonski implantat.

Odgođena rekonstrukcija može se učiniti i s vlastitim tkivom, a tada se najčešće koristi slobodni režanj s trbuha jer je potrebna veća tkivna masa.

Ako vlastitog tkiva nema dovoljno, što je čest slučaj kod mršavih žena, uz vlastito se tkivo može koristiti i silikonski implantat, kada se silikonski implantat koji daje volumen prekriva vlastitim tkivom koje rekonstruiranoj dojci daje prirodniji izgled.

Mora se naglasiti da je izgled i opip rekonstruirane dojke bolji kod rekonstrukcije vlastitim tkivom, no takve su operacije mnogo kompliciranije, teže, traju dulje i povezane su s više mogućih komplikacija, za razliku od operacija kod kojih se koriste silikonski implantati. Također, rekonstrukcija vlastitim tkivom pogodna je za bolesnice kod kojih se pretpostavlja da će se morati provoditi postoperacijsko zračenje. Osim što je teže provesti zračenje kod žena sa silikonskim implantatom, poznato je da zračenje povećava rizik pojave kapsule oko implantata, što u velikom broju slučajeva zahtijeva dodatne korektivne zahvate, a najčešće zamjenu implantata i odstranjenje kapsule.

Danas se tehnologija proizvodnje silikonskih implantata toliko usavršila da su komplikacije reakcije tkiva na implantat, u smislu kapsule, relativno rijetke, a današnji anatomski izgled implantata garantira prirodan izgled dojke.

Svaku ženu kod koje se planira operacija raka dojke treba obavijestiti o mogućnostima rekonstrukcije dojke, pogotovo ako se planira radikalan zahvat. Bolesnicama se također moraju objasniti i moguće komplikacije koje su povezane s određenom operacijom. Potrebno je naglasiti da postoje rane i kasne komplikacije te navesti koje su mogućnosti u slučaju nastanka komplikacija.

Iz svega navedenog moramo naglasiti da je najvažnije bolesnici posvetiti dovoljno vremena i dati joj sve informacije o njenoj bolesti te o svim mogućnostima liječenja. Potrebno je objasniti bolesnici sve mogućnosti rekonstrukcije sa svim pozitivnim, ali i sa svim negativnim ishodima. Bolesnici je potrebno objasniti sve mogućnosti u specifičnom stadiju bolesti, kako bi ona sama mogla odlučiti kojoj se od opcija prikloniti. Takvim pristupom prema bolesnicama doprinijet ćemo boljem razumijevanju same bolesti i mogućih operacijskih tehnika te poboljšati kvalitetu života žena oboljelih od raka dojke.

SITE MAP/ČESTA PITANJA
2012. Poliklinika Nola, 10000 Zagreb/ Sva prava pridržana. ISSN 1333-9923